Prof. dr. sc. Ivan Ðikić hrvatski znanstvenik, dobitnik istaknutih svjetskih priznanja za svoj znanstveni rad na području otkrića u istraživanju raka, koronavirusu, govori o nasilju među mladima, projektu unutar “Civitasa”, mladim znanstvenicima, te zaključuje: “… uloga psihologa još uvijek nije na adekvatan način prepoznata i uključena u pomoć oboljelima od tumora.”.
O koronavirusu
‘Ovaj virus prenosi se vanjskim putem, najčešće preko kapljica i kihanja, ali vrlo često preživljava i na površinama, tako da moramo biti oprezni’, upozorio je. Odgovorio je i na nagađanja da je namjerno pušten iz nekog laboratorija.
‘Ovakve teorije su apsolutno neprihvatljive jer nema baš nijedan podatak da je ovaj virus izašao odnegdje, nego je prirodno stvoren u životinjskom svijetu. Javnost mora biti umirena, ovo je nešto što se događalo u prošlosti, događat će se i u budućnosti, ali to su normalni prirodni procesi na koje moramo biti pripremljeni’, rekao je.
‘U Hrvatskoj realno imamo više virusa oko nas, ali naš zdravstveni sustav odlučio je fokusirano loviti glavne širitelje virusa. To su uspješno učinili. Uspjeli su zadržati virus izvan zdravstvenog sustava i zato će smrtnost biti, ako je bude, ispod 0,5 ili 0,3 posto’, objasnio je.
‘Kladio bih se da bi pravim mjerama izolacije i organizacije zdravstvenog sustava uspjeli unutar par mjeseci spustiti zarazu virusom i izolirat ga, a nadam se da će i klimatske promjene – vlažnoća zraka i manja zagađenost zraka, dovesti do pozitivnog učinka, ali to neće biti glavni faktor u sprječavanju širenja zaraze. To je samo mala pomoć, ali na to ne smijemo računati kao na rješenje ove situacije’, rekao je hrvatski znanstvenik Ivan Đikić
Komentirao je i zašto je broj umrlih u Južnoj Koreju 0.5 posto, a u Italiji do 9 posto.
‘Razlika je u tome da imamo različito pripremljen sustav i različito vrijeme borbe protiv virusa. Virus nije postao divlji. Južna Koreja počela je vrlo rano s testiranjem, prepoznala je i izolirala zaražene osobe i spriječila dolazak virusa do rizične populacije – bolnica i starijih. U Italiji je taj proces počeo kasno. U trenutku kada ljudi umiru to znači da je virus već par tjedana u široj javnosti’, rekao je Đikić.
‘Kod koronavirusa moramo biti oprezniji. Dogodilo se 2002., 2012. i 2020. pojava sličnih virusa prehlade koji su blaži nego gripa, ali došlo je do mutacije i sad imamo novi virus za koji nemamo cjepivo, nemamo nikakva sredstva za borbu i zato smo nemoćni i stvara se panika i strah. Zato je izolacija – karantena jedini način borbe i moramo je primijeniti. Ne smijemo se igrati sa virusima jer su opasni zbog svoje nepredvidljivosti i različitih mogućnost širenje’, rekao je Đikić.
Molimo da ukratko predstavite projekt “Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja”.
“Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja” je kompleksan interdisciplinaran projekt koji se provodi već drugu godinu u kontinuitetu isključivo u odgojnoobrazovnim institucijama: osnovnim i srednjim školama. Program, uz pedagoge, psihologe i novinare, okuplja hrvatske znanstvenike od kojih brojni žive i djeluju širom svijeta i na svim kontinentima.
Praktičnidio eduakcijskog programa sastoji se od eduaktivnih interakcijskih predavanja i radionica za mlade koje provode pedagozi i novinari; eduaktivnih interakcijskih predavanja/razgovora znanstvenika iz različitih područja djelovanja unutar znanosti, te terenskih radionica i predavanja koje s učenicima provode mladi znanstvenici uz asistente pri svojim znanstvenim institucijama. Stoga smo izuzetno zahvalni znanstvenim institucijama, fakultetima, koje pomažu da se projekt ostvaruje prema svojim zacrtanoj i nimalo jednostavnoj shemi.
Postignuta je odlična i hvalevrijedna suradnja s HIIM, IRB, Tehničkim fakultetom u Rijeci, a od ove godine bi se takva zajednička suradnja trebala ostvariti i s Brodograđevnim institutom u Zagrebu. Nadamo se da će svi dosadašnji rezultati evaluacija škola, kao i pokazatelji pozitivnih pomaka u nastojanju podizanja priznatih temeljnih vrednota kod mladih, a koje svakako podrazumijevaju i nenasilništvo u svakom pogledu ljudskog življenja, pomoći da ovaj projekt preraste u višegodišnji program. U tom smislu nadamo se i adekvatnoj pomoći, ne samo nadležnih institucija, već i sviju ostalih struktura društva.
Što Vas je motiviralo da se uključite u projekt?
Prije svega, i sam sam osobno odavno redovan član i počasni predsjednik Civitasa, te je sasvim razumljivo da se u svojim mogućnostima angažiram u pojedinim projektima. U projektu o kojemu govorimo, naša zajednička želja bila je ponuditi projekt kojim bi se djeca i mladi fokusirali na kreativne programe u svome obrazovanju. Želio sam sudjelovati u nečemu što će njima predstavljati dodatnu vrijednost, pretpostavljam i ispomoć radu njihovih nastavnika i roditelja, posebice glede upoznavanja mladih s važnošću znanstvenoga rada. Naposljetku, želio sam sudjelovati u dijelu nečeg što sigurno može doprinijeti zaustavljanju nasilja među mladima.
Što bi se moglo poduzeti u svrhu prevencije nasilja među mladima?
Pozornost u svim našim (Civitasovim) programima dana je važnosti obrazovanja. Ovdje se posebice naglašava rad na odmaku od destrukcije i nasilništva u cilju ostvarivanja pozitivnoga životnog ozračja, s naglaskom isticanja vrijednosti poput znanja, poštovanja, međusobne suradnje, prihvaćanja razlika. Dugotrajni uspjeh u uklanjanju nasilja možemo ostvariti samo takvim i sličnim preventivnim mjerama, a nikako kratkoročnim represivnim. Osim toga, važno je naglasiti uključenost stručnjaka raznih profesija u ostvarivanju takve vrste programa. Na tom civitasovom programu, koji je odobren od MZOŠ, od samog njegovog početka bio je uključen veliki tim stručnjaka. Veliki dio stručnjaka je konzultiran i daleko ranije negoli je započeo rad na samom sastavljanju programa, odabira metodike rada i sl. Zahvalni smo svima njima, svim eduktorima, kao i svim ravnateljima, pedagozima, i psiholozima škola s kojima je uspostavljena primjerena suradnja i koji nas potiču za daljnji nastavak njegove provedbe.
Po Vašem mišljenju, što je najveća poteškoća u borbi protiv nasilja?
Jedan od glavnih problema leži u gubitku i poštivanju kvalitetnih vrijednosti u društvu, posebice u obiteljima koje bi trebale biti čvrsta baza za odrastanje i odgoj novih generacija. Danas su djeca prečesto prepuštena sama sebi, ulici, medijima, a odgovorni u društvu trebali bi na vrijeme prepoznati njihove potrebe. Daleko prije negoli upadnu u probleme. Očito je vidljivo koliko je puno nasilja među mladima, osobno smatram i zbog nedovoljno adekvatnog sustava, ali i općenite krize morala u suvremenom društvu.
Kakve su mogućnosti psihologa u prevenciji nasilja?
Psiholozi su integralni dio programa koji se na bilo koji način želi baviti temom prevencije nasilja. Njihova stručna pomoć je neophodna i mi smo sretni da u našem programu prevencije nasilja u školama psiholozi imaju značaju ulogu. Stoga smo izuzetno zahvalni svim stručnim timovima iz sviju škola u kojima projekt provodimo, a s kojima smo uspostavili izvanrednu suradnju za koju vjerujemo kako će se nastaviti i pomoći pri nadgradnji i širenju aktivnosti unutar samog programa.
Koje su poteškoće s kojima se susreću mladi znanstvenici u Hrvatskoj?
Najvažniji problem je nedostatak kvalitetnih mentora koji vode međunarodno prepoznate, kompetitivne i originalne projekte. Na takvim bi se projektima mladi studenti mogli dodatno educirati, napredovati i planirati buduću karijeru s optimizmom. Trenutačno se događa da brojni studenti zbog loših uvjeta u kojima odrađuju svoje doktorate gube motivaciju i vjeru u svoje sposobnosti. Nažalost tim načinom gubimo veliki broj potencijalno uspješnih znanstvenika u Hrvatskoj.
Što bi trebalo učiniti na afirmaciji znanosti i znanstvenika u Hrvatskoj?
Za ozbiljan projekt unapređivanja znanstvenoj produktivnosti u Hrvatskoj potrebna je sveobuhvatna stručna i afirmativna kampanja koja će unijeti kvalitetne parametre iz inozemstva. Pri tome želim naglasiti sljedeće uvjete: reguliranje znanstvene uspješnosti prema kriterijima znanstvene produktivnosti i odjeka u međunarodnoj zajednici, ulaganje u mlade uspješne lidere koji su dokazali svoje kvalitete radom u inozemstvu, poticaje boljoj povezanosti znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva, veće ulaganje u znanost i promjenu dosadašnjeg modela financiranja znanosti. Uz to bih dodao da je neophodno omogućiti mobilnost znanstvenika, njihov odlazak u inozemstvu ali i organizirani povratak što će osigurati prijenos novih znanja u Hrvatsku.
Prema iskustvu koje imate boraveći u inozemstvu, moemo li se u skoro vrijeme zvati „zemlja znanja“?
Jako bih želio da Hrvatska počne cijeniti svoje mlade i kvalitetne stručnjake i da počne živjeti od svog originalnog znanja i rada. Nepotrebno je umarati se terminima poput «zemlje znanja» i sličnih. Oni su nametnuti od političara koji su medijskom propagandom željeli unapređivati svoju karijeru, a o znanosti i znanju nisu puno znali.
Na kojim projektima trenutno radite?
Na istraživanju procesa upale i razvoja tumora. Osim toga istražujemo proces nazvan autofagija (samo-jedenje stanice), koji je važan kao kontrolni mehanizam životnih procesa stanice i uklanja nakupine štetnih proteina ili oštećene mitohondrije koji su toksični za stanice.
U kojoj mjeri stres utječe na razvoj tumora, te koja je uloga psihologa u tretmanu onkoloških bolesnika?
Izuzetno važna. Gotovo nezamjenjiva. Iako, moram priznati uloga psihologa još uvijek nije na adekvatan način prepoznata i uključena u pomoć oboljelima od tumora u Hrvatskoj. Želio bih spomenuti inicijativu civilne udruge «Sve za nju», koja je upravo prepoznala taj nedostatak i pokrenula vrijedne programe podrške i pomoći svim ženama oboljelima od raka na području Republike Hrvatske. Aktivnosti udruge uključuju psihološku podršku iniciranu osnivanjem prvog Centra za psihološku podršku ženama oboljelima od raka, promotivne djelatnosti prevencije i ranog otkrivanja raka, te edukativne aktivnosti na temu raka. Udruga je takoder pripremila priručnik za pacijente i njihovu obitelj „Emocije i karcinom“, koji je pisan od strane psihologa, psihijatra i pacijenta. Drugi primjer djelovanja civilnih udruga u ovoj domeni jest udruga Krijesnica koja organizira ciklus rada psihološkog savjetovališta za roditelje djece oboljele od malignih bolesti te članove obitelji koji su izgubili nekog zbog maligne bolesti.
Poruka čitateljima?
Nadam se da će čitatelji ovog intervjua primijetiti koliko je važno živjeti i raditi s vrijednostima poput hrabrosti, suosjećajnosti, istinoljubivosti, odgovornosti, angažiranosti za društvena pitanja, volonterskog rada, pomoći osobama s potrebama i svima onima koji pomoć trebaju. Takav život zasigurno nije lagan, ali je ispunjen brojim događajima koji čine ljude sretnima i zadovoljnima.
