Ukoliko se radikalno ne promijene stavovi uključenih u balkansku krizu, ratni požar koji bi mogao nastati nekontrolirano će se rasplamsati. Taj rat neće biti ograničen samo na Srbiju, kao za NATO-ove vojne intervencije 1999., nego će se proširiti na jugoistočnu Europu uključujući i BiH, i u visokom stupnju vjerojatnosti uvući u sukob i Hrvatsku
Srbija i s njom cijeli zapadni Balkan, ili kako se sve već ne naziva to područje stoljetnog prokletstva, na nezaustavljivom je putu prema ratu. Koliko se god to u ovim trenucima diplomatskog poigravanja pod okriljem Europske unije s ciljem priznanja Kosova od strane Srbije čini nevjerojatno, ulica i prevladavajući tvrdi politički stavovi većine građana Srbije, ali i svih ostalih aktera uključenih u krizu, ne vode nigdje drugdje nego u rat na balkanskim prostorima. Zapravo, dramatična zbivanja na ulicama Beograda iskazuju ono što svatko politički razuman vidi – Balkan je u plamenu. On za sada podmuklo tinja u slojevitim naslagama sučeljenih interesa lokalnih sila i najmoćnijih država svijeta. Pitanje je trenutka kada će netko od moćnih aktera odlučiti otvoriti dotok zraka prigušenom požaru i pretvoriti ga u novi najopasniji regionalni sukob od svih koji se u svijetu trenutno vode. Na balkanskim prostorima kao dijelu Europe ratni sukobi imaju daleko veću težinu za cijelu međunarodnu zajednicu od bliskoistočnih, afričkih ili azijskih ratovanja. Na prostorima jugoistočne Europe ne ratuje se traljavo ni lijeno kao na Bliskom istoku. Tu ratuju profesionalci koji to stoljećima rade temeljito, toliko temeljito da upletu i posvađaju vanjske sile koje misle da vode posrednički rat. Na balkanskim prostorima svaki importirani posrednički rat ima moćan povratni učinak na svjetske gospodare ratova. Nedovoljno iskusna politika Europske unije, koja se sada nametnula u kreaciji zbivanja na jugoistoku Europe pod palicom Pariza i Berlina, trebala bi biti mnogo opreznija u svome djelovanju. Tim prije što je vodstvo preuzela istiskujući američku politiku i njene planove za jugoistočnu Europu. Balkan nije Libija, Sirija ili nekakav južni Sudan po kojima se može tek tako haračiti iako napuhanim europskim diplomatima vjerojatno svi djeluju jednako blesavo i naivno. No, to je samo opasni privid. Na balkanskim prostorima operiraju majstori prijetvornosti, političkog hazarda, zakulisnih igara i ratova. Na tim prostorima vlada opaka konvergencija suprotstavljenih interesa i čistog inata. Da, balkanske političke elite sposobne su iz čistog kaprica poduzimati poteze čak i na svoju štetu samo da suprotna strana ne dobije ono što želi. Ukoliko se radikalno ne promijene stavovi uključenih u balkansku krizu i način djelovanja europskih moderatora koji pokušavaju istisnuti bilo kakav sporazum, koji bi prije svega njima odgovarao, ratni požar će se nekontrolirano rasplamsati. Taj rat neće biti ograničen samo na Srbiju, kao za NATO-ove vojne intervencije 1999. On će se neizbježno proširiti na cijelu jugoistočnu Europu uključujući i Bosnu i Hercegovinu, i u visokom stupnju vjerojatnosti uvući će u sukob i Hrvatsku. Kada god politika Europske unije pokušava riješiti sukobe na balkanskim prostorima, onda je sama ta činjenica više nego dovoljan razlog za brigu i strahove.
Ne žele popustiti
Srbijanska politika slijedeći većinsko mišljenje stanovništva ne želi popustiti i pravno potvrditi stvarnu činjenicu nezavisnosti Kosova. Zapravo situacija sa Srbijom u velikoj mjeri analogna je onome što se događalo s Irakom. Nakon Prvog zaljevskog rata iračko vodstvo ostalo je pri svojim pozicijama. Država je od strane pobjedničke koalicije praktički podijeljena zonama zabrane leta, pa su se izvan efektivne vlasti Bagdada našli sjever Iraka s Kurdima i jug s jakom šijitskom većinom. Bagdad nije želio odustati od svoje politike pa su SAD i Velika Britanija sa saveznicima bez odobrenja UN-a izvršili vojnu intervenciju na Irak 2003. kojom su s vlasti svrgnuli Saddama Huseina, a zemlju temeljito razorili, opljačkali i vratili u kameno doba. Moskva je šutjela jednostavno zato što joj je prešutno zakulisno odobreno konačno slamanje vojnog otpora u Čečeniji i postavljanje na vlast Moskvi odane političke garniture.Vremenski okvir usporednih zbivanja u Čečeniji i Iraku govori sam za sebe. Washington je 17. ožujka 2003. ultimatumom zatražio odlazak Saddama Huseina iz Iraka, a kako je to on odbio, invazija na Irak pokrenuta je 20. ožujka 2003. U isto vrijeme ruska vojska slama posljednje otporne točke čečenskih pobunjenika, a da SAD i zapadni saveznici nisu izrekli ni jednu jedinu riječ. Tri dana nakon pokretanja američke invazije na Irak ruske snage potpuno ovladavaju Čečenijom i već 23. ožujka, dok je u punom jeku američki i saveznički rat protiv Iraka , Moskva uspijeva u onome čemu se Zapad do tada ogorčeno protivio. Organizira referendum temeljem kojeg je odmah donesen novi čečenski ustav koji stupa na snagu 2. travnja 2003., a vlast preuzima obitelj Kadirov. U sjeni rata Zapada protiv Iraka Moskva je uz očitu prešutnu suglasnost ostvarila svoje ciljeve u Čečeniji.I slijepac vidi da je put kojim uporno gazi srbijanska politika na čelu s Vučićem isti kao Saddamov. Ako njime nastavi, SAD i Zapad neće se libiti vojno intervenirati. Ukoliko krug oko predsjednika Vučića misli da ubitačno zamorno taktiziranje i to što je sam Vučić zapadni igrač, uostalom kao i premijerka Brnabić ponikla iz USAID-a povezanog s CIA-inim operacijama, nešto znači i da ih to štiti, opako se varaju. I Saddam je bio zapadni igrač, ali svi pod nadzorom SAD-a imaju rok trajanja koji samo skraćuju neposlušnošću i oponiranju principalu.
