Sigurno nema puno naselja koja se mogu pohvaliti da u njima živi 90-godišnjak, koji još uvijek vozi automobil, čuva ovce, kosi travu te pravi vino i rakiju.
Na Gorici, u hladu, ispred obiteljske kuće Musulin dočekao nas je Jure Musulin – Đur koji je 01. srpnja napunio 90. godina.
Cijelo popodne proveli smo s Jurom, nasmijanim, druželjubivim i veselim starcem koji nam je ispričao sve što se događalo prije i otkrio nam tajnu dugog življenja.
Ovaj 90-godišnjak svoj razgovor započeo je o danima kada je bio mladić i kako je radio na omladinskoj pruzi.
”Kao mladić razmišljao sam od čega i kako ću živjeti na selu, ovdje u Gorici, u kojemu se jako teško živjelo. Prije se sadio duhan i čuvale su se ovce. Tri puta sam išao u omladinsku prugu, jednom za sebe, a ostala dva puta morao sam odraditi za dvije sestre koje sam imao. Vidio sam kako se tamo živi i radi i meni se to svidjelo. Za tih šest mjeseci, koliko sam i bio na omladinskoj pruzi, nešto sam naučio i vidio o životu. U to vrijeme, 1947. godine izašao je zakon da svako poduzeće u Jugoslaviji mora imati knjigovodstvo te sukladno tome, onaj tko je htio mogao je ići na obuku. Ja sam se odlučio da nakon omladinske pruge ne idem kući, već da idem na obuku za knjigovođu. Obuka se izvršavala u Sarajevu, u trajanju od 110 dana, odnosno tri i pol mjeseca. Nama su rekli, kada se vratite kući, nakon završenog tečaja, imat ćete posao, no ja baš i nisam u to vjerovao. Kad sam se vratio kući, javio sam se u općinu sa diplomom od završenog tečaja za knjigovođu i tako sam se zaposlio u Bregavu”, prisjeća se svojih mladih dana Jure Musulin – Đur.
Mirovinu je Jure zaradio radeći cijeli svoj životni vijek u Bregavi i Hepoku, od koje danas živi i uživa.
”Moram vam reći da su me jako srdačno tada primili u Bregavi i bilo im je drago što je došao netko tko zna barem nešto u vezi knjigovodstva. Ja sam vam kasnije u Bregavi obučavao druge ljude u vezi banke, računa, virmana i svega što se tiče knjigovodstva, to je za njih sve bilo novo. Tako sam podučavao ljude od prilike dva mjeseca i naučio je svak ponešto o knjigovodstvu, a mene je ispunjalo što drugima mogu pomoć da nauče. Bio sam direktor zadruge u Gabeli i tu sam zadrugu digao na noge. Mogu reći da je ovdje bila Kalifornija, jer su prošla crijeva i cijevi za napajanje polja, koja su ljudi masovno obrađivali. Napravili smo i branu na rijeci Trebižat, brana koja je i dan danas živa, za napajanje polja. Iz Bregave sam prešao u Hepok pred kraj radnog staža i radio na otkupu”, ponosno će Đur.
Jure kroz smijeh ističe anegdotu kada je oca pitao da mu kupi bicikl, kako ne bih pješke s Gorice svaki dan išao na posao u Čapljinu.
”Došao sam jedan dan umoran s posla i pitao sam oca da mi kupi bicikl, kako ne bih pješke išao svaki dan na posao, no otac nije htio čuti za to jer je govorio da je on u Stolac išao pješke. No, ja sam sebi odvajao od plaće, koju sam zarađivao u Bregavi i jedan dan došao kući s biciklom ranije. Kad otac dolazi i pita mene, odakle te sine ranije, a ja kažem pa kupio sam sebi biciklo, a on nije mogao vjerovati. Kakva su vremena došla, ja pješke išao na posao, a sin mi s biciklom putuje, to mi je rekao. Ali ipak bilo mu je drago što je shvatio da sam se snašao u životu i da mu je sin na pravom putu”, kroz smijeh ističe 90-godišnji Jure.
Najljepše, najsnažnije i najemotivnije riječi o svojoj pokojnoj ženi Stanislavi, njihovom upoznavanju i vjenčanju ispričao nam je Jure.
”Došlo je vrijeme da se ženim, već sam bio mladić i upoznao sam svoju Stanislavu, koja je bila isto s Gorice od Rozića. U tom razdoblju našeg upoznavanja, ja sam trebao ići u vojsku u listopadu, a s njom sam razgovarao 10 mjeseci prije. Rekao sam ja njoj da ona ostane kući i da me čeka jer ću se ja vratiti iz vojske i onda ćemo se oženiti, na što je ona meni rekla da će me čekati, ali da ne zna hoće li doći neki drugi momak za kojeg će otići. To vam je mene bacilo u razmišljanje, a ja sam se malo domudrio. Kako moja ljepotica ne bi pobjegla za drugog, ja sam došao kući i riješio sve te smo se mi oženili 20. siječnja 1951. godine prije nego sam ja otišao u vojsku”, ponosno će Musulin.
Đur – nadimak po kojem ga svi u selu, ali i šire poznaju, na svojoj ruci ima tetovažu u obliku srca i imena, a ističe da ju je napravio u vojsci.
”Ovo je tetovaža koju sam napravio kad sam otišao u vojsku. Dan danas ja mislim da sam napravio veliku grešku što sam ženu ostavio samu kući kad sam otišao u vojsku. Nije njoj ništa falilo, ali i ja sam trebao biti tu. Iako me bolilo dok sam se tetovirao, tetovaža je bila posvećena mojoj Stanislavi. Bila je to prevelika ljubav između nas dvoje. A ja vam moram i reći da sam sa njom obišao sve crkve od Širokog Brijega, Gruda, Dubrovnika i Makarske. Bili smo veliki vjernici, ja sam i sada i to nas je održalo na životu”.
Jure je bio pozvan na 10 mladih misa, na kojima je bio prisutan te ističe kako su ga zvali i u jednu džamiju kraj Visokog, ali je to bio dalek put za njega, pa nije bio u prilici otići.
Ugodan razgovor s Đurom, pun anegdota, smijeha i otvorenosti otkrio nam je još nekih stvari.
Jure ističe kako se tajna zdravog života krije u sportu, vedrini i nasmijanosti.
”Ja sam veliki zaljubljenik u sport. Već 60-ih godina kupio sam novu lovačku pušku i njemačkog psa. Išao sam u lov, a pas me pratio u stopu gdje god sam krenuo. Puno kretanja, bavljenja nekim sportom i puno mliječnih proizvoda tajna su zdravog života. Svako jutro kad se probudim, uzmem jednu kašiku domaćeg meda, kojeg radi moj unuk, pa onda poradim sve što je ostalo. Popijem kavu i krenem s dnevnim obavezama. Za zdrav život bitno je da se ne ljutite i ne srdite. Kad se netko svađa, stanite sa strane, od ljutnje, svađe, srditosti, ništa od toga neće dobro izać. Ako ste u srcu veseli, sve će ostalo doći. Veselje, sreća i raspoloženje, ključ su našeg kratkog života. Još jedna mala tajna postoji, svaki dan pola čase vina i pola čaše vode, bevandu napravite, popijete uz ručak i nema brige”, to je formula koju ima Jure Musulin.
Rijetkost je da netko sa 90 godina vozi automobil, čuva ovce, pravi rakiju, slaže drva, no ovaj gospodin sve to uspijeva svaki dan.
”Čak i sa 90 godina vozim auto. Kad dođem na liječnički pregled sve bude u redu. Kako mi kažu u domu zdravlja, zdrav si k’o boca, Bogu hvala. Sad vozim zastavu 128, a prije toga sam imao Fijata 1300 i dva Fića. Osim toga imam ovce, prije sam ih imao malo, ali sam se malo okrenuo stočarstvu i sada ih imam oko 100. Svaki dan odem s ovcima u brdo, prošetam i to me ispunjava. Prije rata sam kupio jedan traktor, a onda i drugi te ti ja i danas koristim traktor za sve što mi treba”.
Za kraj našeg razgovora pitali smo Juru na što je on bio najviše ponosan tijekom svog života.
”Ja sam bogat čovjek. Imam četvero djecu, divnih osam unučadi i prekrasnih 11 praunuka. U kući imam šest inžinjera i jednog magistra, to je moja dika i moj ponos. Svako jutro oko šest sati, kad moj unuk krene na posao, ja se budim i mi zajedno pijemo kavu. Moram pohvaliti svih mojih pet nevjesta koje su odlične. Nevjesta Anka, s kojom živi, brine se o meni. Svaki dan u 14:30 sati nas dvoje pijemo kavu, porazgovaramo i to nam je rutina. Ona sve očisti, spremi, namiri i ja sam presretan što je tako. Hvala Anki što je tu za mene, a i svim ostalim iz moje obitelji”, zaključio je naš razgovor 90-godišnji Jure Musulin – Đur.
