Kako je nenamjerno ušla u arhitekturu, o tome kako nekada ipak radi odnosa prema estetskom dobije posao prije nego li neki muški kolega, ali i potrebi za mirom i jogom koju prakticira otkriva nam istaknuta arhitektica.


Sandra Perić Klapan se ubrzo nakon diplome zapošljava se u jednom poznatom arhitektonskom uredu s kojim osvaja brojne natječaje te sudjeluje u izradi i realizaciji raznih projekata. Danas ima vlastiti ured. Arhitekturom se bavi kao cjelovitim društvenim oblikovanjem prostora, kroz praksu, projektiranje i realizacije građevina, izložbene scenografije, oblikovanje interijera, izrada maketa te razne civilne akcije. U ovom je razgovoru otkrila svoj put u arhitekturu te svoje stavove spram šire estetskih tema u i okolo arhitekture, ali i ponešto iz lifestyle zone koja utječe na njezin rad, nužno.

Što je to što vas je inicijalno privuklo arhitekturi?

– U doba kada sam počela razmišljati o upisu na fakultet nisam ni znala što to znači arhitektura. Svakako ne u ovom smislu kako je vidim danas. Kod mene nije postojao trenutak u kojem sam odjednom spoznala da je to ono čime se želim baviti. Znala sam da želim nešto kreativno, nešto gdje mogu stvarati. Prilagodba na početku studija nije bila nimalo laka, treba vremena i puno rada da shvatiš što je u stvaranju arhitekture bitno. Također, da spoznaš koji su to alati kojima postižeš finalnu sliku jednostavnog, racionalnog, a ujedno i zanimljivog životnog prostora u kompleksnom svijetu arhitekture. Kreneš s osnovnim elementima na koje nadograđuješ nove slojeve. Ono što sam naučila u tome periodu edukacije su slike, teme i iskustva koje su nam profesori otkrivali, način rada tj. proces stvaranja, upoznavanje sa svim elementima i slojevima arhitekture. Tako da sada mogu reći da se ljubav prema arhitekturi stvarala postepeno i da taj proces vjerojatno još i dalje traje.

Koje premise su vam danas važne, a o kojima na početcima svojih raznih ulazaka u to polje niste promišljali?

– Tri elementa u odnosu prema arhitekturi i osobi, korisniku za kojeg radim tu arhitekturu, su mi danas važna, a koje nisam mogla ni zamisliti da će ikada biti presudni. To su povjerenje, strpljenje i ambicija. Mi arhitekti jesmo autori raznih prostornih rješenja i projekata, međutim u tom procesu sudjeluje velik broj ljudi. Već sam odnos između investitora koji zadaje zadatak i arhitekta može biti maksimalno intenzivan. Može se reći da je taj odnos balansiranje između investitorovih želja i potrebe da prostor koji stvaraš obogaćuje svakodnevne aspekte života i izlazi iz nekih zadanih okvira. Za tako nešto je potrebno puno investitorovo povjerenje. U svemu tome treba imati na umu da je stvaranje proces koji nema vremenskog ograničenja. Naprosto sam moraš doći do zaključka da to što si zamislio je u tom trenutku dovoljno dobro, da odgovara na sva postavljena pitanja. Sazrijevanje ideje u kvalitetan oblik i funkciju zahtijeva vremena, a jednako toliko i strpljenja. Ovo je prva – kreativna faza, nakon toga slijedi tehnički dio tj. iscrtavanje nacrta i osmišljavanje detalja. Jako je zanimljiva dinamika tog procesa, taman kad si se iscrpio u kreativnoj fazi kreće trenutak inženjerskog ispitivanja problematike. Konstantna transformacija tih faza predstavlja pokretački pogon koji rađa ambiciju za novim stvaranjem.

image
Arhitektica Sandra Perić Klapan

Što je “dobra arhitektura”? Ona ne smije iznevjeriti krajnjeg korisnika, ali niti autora?

– Dobra arhitektura je ona koja može odgovoriti na što više pitanja i želja korisnika, autora, ali i na kontekst u kojem se nalazi. Mogli bi reći da je to ona koja uspije uravnotežiti sve te elemente unutar sebe. Međutim, smatram da se tu mora dogoditi još jedan kritičan trenutak i na tome uvijek inzistiram. Neočekivani trenutak, obrat u ambijentu, rizik koji nekada preuzimamo je ono što pomiče granice u arhitekturi, a samim time radoznalost, maštu i inspiraciju korisnika.

Kada vam je važno da se vidi da ste upravo vi autor, a kada samo “odrađujete” narudžbu?

– Mislim da postoji jedna iluzija da svi zadaci i poslovi koje mi kao arhitekti radimo budu uvijek super zanimljivi i inspirativni. To u većini slučajeva nije tako, barem ne dok ne odradiš dovoljno projekata u kojemu će se prepoznati tvoj rad i dok ne pristignu klijenti koji vam kažu da žele raditi s vama jer im se sviđa identitet prostora tj. arhitekture koju stvarate. To je ono čemu svi težimo – tražimo način da kroz godine i projekte na kojima radimo ostavimo neki karakter, učinimo prvotne koncepte i ideje vidljivima i nakon realizacije projekta. Prepoznaješ da pojedini projekti pomiču granice, tjeraju te na dodatno promišljanje, ali ujedno snažno motiviraju. U tim situacijama osjetiš potrebu da se tu istakneš kao autor, kao netko tko je pomaknuo tu granicu, riskirao i stvorio nešto novo. To “novo” opet sutra može nekome poslužiti kao inspiracija.

Više ne možemo pričati o nekim stilovima, već o dominaciji određenih materijala, kombinaciji tekstura i boja, kompoziciji volumena, zadovoljavanju funkcije

Postoji li neka distinkcija u komunikaciji vi – klijenti, i vaše muške kolege – klijenti i kako biste je opisali i demaskirali?

– Mislim da ovdje možemo govoriti o nekom stereotipu gdje se podrazumijeva da će se žene bolje snaći u estetici arhitekture, a muškarci u inženjerskim rješenjima. To se u arhitekturi stalno isprepliće i jedno ne postoji bez drugoga. Nekada se ljepota nalazi baš u tim rješenjima – korisniku nevidljivim – koji čine boravak u nekom prostoru ugodnim i inspirativnim. Više puta sam imala prilike doživjeti da mi klijenti povjere posao baš iz razloga jer smatraju da ću nešto stilski bolje riješiti od muškog kolege. Tu bih se nadovezala na pitanje o autorstvu. Potreban je određen dio radova koji nam služe kao referenca i prezentiraju nas. Oni su dokaz naših kvaliteta, ambicija i znanja. Najuvjerljiviji način demaskiranja svih predrasuda.

Što biste rekli da formira estetske trendove u arhitekturi? Kako to vidite, mislite?

– Danas, kao i kod većine, trendove u arhitekturi formira beskrajan svijet Instagrama i Pinteresta. Puno klijenata koji dolaze sa željama prošli su obje platforme uzduž i poprijeko, a sve što su vidjeli je prekrasno jer tako te platforme funkcioniraju. U velikoj većini slučajeva čak i te slike nemaju veze s kontekstom koji se radi za njih. Pristup informacijama i slikama je danas toliko surov, izražen i dinamičan da više ne možemo pričati o nekim stilovima, već o dominaciji određenih materijala, kombinaciji tekstura i boja, kompoziciji volumena, zadovoljavanju funkcije i u konačnici pojavom cjelokupne slike koja u nama izražava određene pozitivne emocije. Nisam ni ja imuna na taj svijet. Slike su tu baza inspiracije, ali uvijek se trudim nadograditi tu osnovnu premisu koju određena slika prezentira. To radim i u odnosu s klijentima, ali i u odnosu prema arhitekturi koju stvaram.

Ima li poveznice između trendova u arhitekturi i trendova u samom poimanju ljepote?

– Svakako da ima, ali to sve ovisi o pojedincu koji je konzumira. Možemo gledati na arhitekturu samo kroz njezinu vanjštinu, naravno to je u potpunosti krivo. Možemo je odjenuti u skupe materijale, a pritom nemati odgovor na funkciju koju treba zadovoljiti. Možemo je oblikovati tako da prkosi kontekstu i namjerno se ističe. A opet ako je suptilna i jednostavna može na nekoga ostaviti jači utisak nego neka ekspresivnija arhitektura. Opet se sve svodi na ukupnu sliku koju kreiraš, ali na koju će svatko drugačije odgovoriti.

Što je za vas ljepota, koja je vaša definicija ljepote? Tko je za vas lijepa žena, npr.?

– Okružena sam mnogim lijepim ženama u svome životu i radi toga sam jako zahvalna. Njihova ljepota dolazi prvenstveno iz njihovih osobnosti. Iz činjenice da se kroz svakodnevne borbe uspješno nose s izazovima koji donose poslovni, majčinski, kućanski i ini napori zbog kojih im se divim. Za mene su to žene koje inspiriraju, motiviraju i daju nam do znanja da je to svakako moguće. Ljepota leži u ravnoteži tih životnih elemenata, a i u zadovoljstvu koje ti ono donosi.

Kada smo kod estetike, uđimo na trenutak u vaše privatan život i odluke – za arhitektice se uvijek stereotipno pretpostavlja da vole i nose crne, asimetrične komade. Kakve su vaše poslovne, modne odluke?

– Ja bih rekla da je to istina. Mislim da su arhitekti odavno shvatili značaj crne boje u svijetu. Crna je boja kojom možemo stvarati prostore i volumene imajući na umu igru svijetla i sjene, a može biti i okosnica raznih stilskih momenata. Dominacija, univerzalnost, minimalizam, profinjenost, elegancija, beskonačnost – sve su to snažne odlike crne boje i zato je, usudim se reći, umjetnici vole. Ima puno veći značaj u svijetu u odnosu na ostali kolorit, a opet je tako suptilna. Osobno često biram crnu, kako u privatnom, tako i u poslovnom svijetu. Mnogi će reći da je odabir crne odjeće igranje na kartu jednostavnosti i provjerenih modnih odluka, ali ono je prvenstveno želja da se umanji značaj i veza uz pojedine stilove.

Najveći okidač i stvaranje samopouzdanja je trenutak kada se upustiš u situacije koje ti izazivaju nelagodu i strah

Na koji način sve arhitektica, suvremena žena, po vama – mora i može upravljati dojmom o sebi?

– U mojoj verziji suvremena žena je ona koja je u današnjem svijetu sretna i zadovoljna svojim životnim odabirom i načinom na koji se ostvaruje. Ako je njezin odabir karijera, majčinstvo, briga o kući, fizički izgled, sve zajedno ili tek kombinacija, bitno je da je to najbolja ravnoteža koju je ona kreirala za sebe. Suvremena žena je ona koja bira razne uloge, suvereno se snalazi u njima, ne boji se padova i ponovnih uspona. To je ono što je čini snažnom, odgovornom i inspiracijom za sve nas ostale.

Što iz, u najširem smislu “sfere lifestylea” volite konzumirati? Koju vrst užitka, guilty pleasures?

– Putovanja. To je ono što najviše volim, ali vjerojatno najmanje konzumiram. Vrijeme je tu glavna stavka koje u životu uz promišljanje i stvaranje arhitekture stalno nedostaje.

Kako vi njegujete sebe? Koje su beauty rutine kojima se prepuštate svakodnevno?

– Rutina je vrlo jednostavna: temeljito čistim lice ujutro i navečer, uvijek imam dobru kremu, a koristim tek eventualno malo rumenila, maskare, ruža – ovisno o danu i formalnostima u rasporedu.

Bez kojeg beauty proizvoda ne možete? 

– Bez hidratantne kreme za lice. 

Promišljate li o procesima starenja kod žena? Kako se kroz godine mijenjao vaš odnos prema vlastitom tijelu i njezi? A kako samo samopouzdanje?

– Ne mogu reći da previše razmišljam o tome, odnosno rekla bih da se možda još ne zamaram time, a nisam sigurna kako će biti u nekoj bližoj budućnosti. Svakako mi je bitno da redovito vježbam ili se rekreiram s obitelji i prijateljima. Već duži niz godina ne mogu zamisliti brigu o svome tijelu i duhu bez prakticiranja joge. To je također povezano sa samopouzdanjem. Međutim veći dio samopouzdanja dolazi iz drugog aspekta života. Mislim da ono dolazi sa znanjem i iskustvom, barem osjetim da je kod mene tako. Odjeća i šminka na kraju igraju malu ulogu u tome. Najveći okidač i stvaranje samopouzdanja je trenutak kada se upustiš u situacije koje ti izazivaju nelagodu i strah. Kada napustiš svoju zonu komfora i upustiš se u nepoznate situacije, bilo da su one poslovne ili privatne. U toj transformaciji shvatiš da su tvoje granice puno dalje nego što si prvotno mislio te se tu stvara nova stepenica vlastitog razvoja.

Kako izgleda vaša dokolica i tretman lijenosti, ako si to uspijete dopustiti povremeno?

– Klasični tretman lijenosti ne postoji. To je opet neki rad koji me opušta. Previše je sfera i hobija koji me zanimaju i kojima bi se također htjela posvetiti. Svakako si ih dopuštam i mislim da je to zdravo. Nakon intenzivnog procesa bavljenja arhitekturom potrebno je na neko vrijeme pustiti ljude, odluke i nacrte na miru. Ta pauza je korisna jer me smiruje, ali nakon nje, kada se opet vratim na promišljanje o arhitekturi, osjetim novu svježinu ideja i lakoću donošenja odluka.

/gloriaglam.hr/