Španjolci su bolesni, ali ne samo od koronavirusa

0

Belén Agüí ima pedesetak godina, majka je tinejdžera i inače je prava Španjolka: u svom Madridu čitave dane provodi u susretima s prijateljicama i prijateljima po kavanama i restoranima. Ali već mjesecima je to moguće samo u ograničenom opsegu. Kaže kako je potpuni lockdown ovog proljeća bio za nju svojevrsni psihološki eksperiment. Teoretski, dozvoljen je susret najviše šest osoba, ali od novih propisa je od ponoći do 6 ujutro policijski sat. Njezinu djecu inače ništa ne može zadržati kod kuće, ali sad ni ona nemaju drugog izbora. Jer botellones, kako Španjolci zovu svoj običaj u društvu popiti čašicu ovdje, čašicu tamo se smatra glavnim uzrokom zaraze čiji broj i dalje raste, piše Deutsche Welle.

Španjolci inače nisu baš svjetski rekorderi u disciplini, ali u međuvremenu su prihvatili propis o držanju razmaka. Jer španjolsko društvo se u proteklim mjesecima promijenilo kao jedva koje drugo: prije je kod susreta bio obavezan i poljubac, u razgovoru su ljudi i fizički bili posve jedan uz drugog. Sad je potpuno drugačije. Ali Agüí nipošto nije sretna: “Nedostaje mi to zajedništvo”, kaže nam. Jer upravo ta socijalna mreža se činila glavnim razlogom da Španjolci, bez obzira na svoje zdravstvo, zapravo su nakon Japanaca svjetski rekorderi u očekivanoj životnoj dobi.

I bolničkih postelja – i topline

A španjolsko zdravstvo, ionako okljaštreno brojnim mjerama štednje u prošlosti, je sad gotovo posve zaposleno samo koronom i posljedicama ove pandemije koja je zarazila stotine tisuća Španjolaca. Posvuda nedostaje ne samo bolničkih postelja, nego i njegovatelja – i još više, ljudske topline. Španjolci su inače redovito okupirali bolnice kad je tamo ležao netko iz obitelji ili prijatelja, ali sad posjeta praktično uopće nema.

Dugoročne posljedice ovog otuđenja još nisu posve istražene, ali je posve očito kako ima mnoštvo bolesti – i smrti, ali ne od virusa: španjolska Zaklada za bolesnike od moždanog udara (FEI) javlja o značajnom porastu takvih slučajeva među mlađim ljudima, dakle ispod 40 godina starosti. Jedno istraživanje platforme ifeel dolazi do drastičnog broja slučajeva napada panike kojih je 170% više nego prošle godine.

Moramo si međusobno pomoći

Belén Agüí na drugi način želi pokazati kako se Španjolci trebaju držati zajedno i u ovim teškim vremenima, pogotovo kad se tiče i prihoda. Ona upravlja nekretninama svoje imućne tete i odlučila je za devet njezinih stanova u luksuzno uređenom naselju s bazenom i parkom, na godinu dana spustiti mjesečnu stanarinu za 100 eura. “To je tek mala gesta, ali mjeseci koji dolaze će biti teški i bit će vjerojatno mnogo stečajeva.”

Pogođeni su gotovo svi: stopa nezaposlenosti će do kraja godine opet narasti na oko 23% već i zbog turista koji ove godine nisu došli. Kroz teška vremena prolaze i Španjolci koji su se prije pandemije mogli smatrati imućnima i koji su si mogli priuštiti živjeti u takvim luksuznim urbanisaciones sa stanarinom od nekih 1.000, 1.500 eura mjesečno. Tamošnji parkovi su prije uvečer uvijek bili puni mladih, ali i u parkovima sad vlada potpuna tišina, kaže Agüí. Kad je došlo ljeto i čak ako su se susreli, svi su se strogo držali propisa o razmaku.

“Kao da imam kugu”

Španjolci su inače poznati kako su prije skloni improvizaciji nego nekom strogom planu, ali toliko slučajeva zaraze u toj zemlji je natjeralo i stare i mlade na disciplinu. Nošenje maske je obavezno čim se izađe iz kuće, a posvuda stoji policija koja nadzire pridržavanje propisa – čak i vojska je uključena. Ali teško je riječima uopće opisati osjećaje mladih Španjolaca: Ana Sophie Bernats je učenica i ima osamnaest godina. Svoje prijatelje iz škole praktično uopće ne susreće izvan razreda, ali i pati od duboke depresije: “Ovaj kaos u što se pretvorila nastava tu nipošto ne pomaže”, kaže nam školarka. Nastave ima tri sata na dan, ostalo je preko interneta. Ali kad ujutro ide u školu u još uvijek punim vagonima podzemne željeznice, svaki put vidi kako “ljudi instinktivno pokušavaju sjediti ili stajati što je moguće dalje od drugih. Kao da imate kugu!”

Sofia Penado je plesačica i sportska trenerica, ali već mjesecima živi u prisilnoj izolaciji. Tridesetak joj je godina i inače vodi mali sportski studio u madridskoj luksuznoj četvrti Pozuelo. Prije pandemije joj je išlo odlično jer je i voljela što radi: kontakt s njezinim učenicima joj je značio sve. Sad ne strahuje samo za svoju poslovnu egzistenciju, nego i da bi mogla nekoga zaraziti – prije svega svoju majku. Inače nema obitelji, ali jedva da ima i posla: u studio dolaze samo malobrojni, većinu nastave održava preko interneta. “Ove higijenske mjere ograničenja su užasno naporne, a maska mnoge smeta. Ovo je preživljavanje, ali ne i život.”

Starci (opet) spašavaju

Opet su stari naraštaji koji spašavaju što se spasiti može, baš kao i u financijskoj krizi 2008. kad su od njihovih ušteda živjele čitave obitelji. I sad potiču mlade da izdrže: Ana Bernats nam priča o svojoj pratetki, 79 joj je godina i svaki dan telefonira sa svim članovima obitelji – “i nikad nećete čuti da se na nešto žali”, kaže nam Bernats. Ima dojam kako se ona, u svojoj starosti bolje drži nego mnoge Anine prijateljice i vršnjakinje.

Slično nam svjedoči i Belén Agüí: bila je dirnuta do suza odgovorom jednog starijeg bračnog para na njezin mail kojim ih obavještava o spuštanju iznosa stanarine. Odgovorili su joj: “Hvala, ali to nam nije potrebno. Nama financijski dobro ide.” To ju je natjeralo da vjeruje u svoje sunarodnjake: “Nadam se da ćemo, kad prođe ova nevolja, opet biti puni životne radosti i s mnogo prijatelja kao i prije.

Ali posljedice će ostati i zbog oštrih ograničenja i zbog toliko žrtava: u Španjolskoj je od korone preminulo, ovisno o izvorima, između 36 i 45 tisuća ljudi. To neće samo tako biti obrisano iz sjećanja Španjolaca, piše Deutsche Welle.