Uvijek su nosili maske, iako tada nije bilo pandemije. Nisu bili u policijskim uniformama. Nosili su odijela. Iza ponoći bi došli do ćelija, izabrali žene koje su željeli i odveli iz niz hodnik do “crne sobe”, prostorije bez nadzornih kamera.
Nekoliko puta odveli su i Tursunay Ziawudun. “To je ožiljak koji ću možda najviše pamtiti, zauvijek. Teško mi je te riječi prevaliti preko usta”, Ziawudun priča o devet mjeseci koliko je, kaže, provela u jednom od sada već poznatih kineskih logora za preodgoj Ujugra, manjine koja živi u kineskoj provinciji Xinjiang. Njezinu priču, ograđuje se BBC, nemoguće je samostalno provjeriti jer kineske vlasti strogo nadziru novinarsku aktivnost u toj regiji, ali svi podaci kojima barata BBC ukazuju na to da se njezina priča poklapa sa stvarnim okolnostima na terenu.
Milijun ljudi u logorima
U kineskim logorima za preodgoj Ujgura nalazi se, prema procjenama, milijun muškaraca i žena. Cilj je, kako pokazuju interni dokumenti koje je BBC-ju na uvid dao Adrian Zenz, vodeći stručnjak na temu kineske politike u Xinjiangu, “oprati mozak, očistiti srca, ojačati pravičnost i eliminirati zlo” kod manjina koje su, kao u slučaju ujgurske, svoje pravo na samoodređenje tražili i terorističkim metodama.
Svjedočanstva iz prve ruke, poput ovoga koje je Ziawudun ispričala za BBC, su rijetka, ali nekoliko bivših zatvorenika i jedna čuvarica ispričali su o vlastitom iskustvu ili svjedočenju organiziranog masovnog silovanja, seksualnog zlostavljanja i torture.
Tursunay Ziawudun, koja je nakon puštanja iz logora pobjegla iz Xinjianga u Kazahstan, a trenutno se nalazi u Sjedinjenim Državama, ispričala je kako su svake noći žene odvođenje iz tamnica. Ona sama je, priča, mučena, a doživjela je tri puta grupno silovanje, po dva ili tri muškarca, maskirana Kineza.
Druga žena, čuvarica, za BBC je ispričala kako je u logoru provela 18 mjeseci, a za to vrijeme je bila prisiljena “prirediti” žene za silovatelje. Ujgurke je skidala i stavljala im lisice, a potom ih je ostavljala nasamo s muškarcima. Kada je sve bilo gotovo, zadatak joj je bio počistiti prostoriju u kojoj su se silovanja događala.
“Moj posao je bio skinuti žene do gola poviše pasa i zavezati im ruke iznad glave. Ja bih izašla, a oni ušli, kineski muškarci izvana ili policajci. Sjedila sam u tišini pred vratima, a kada bi muškarci izašli vodila sam žene na tuširanje”, priča Gulzira Auelkhan. Muškarci su plaćali kako bi izabrali najmlađe i najzgodnije zatvorenice. Nije se mogla oduprijeti ili zaustaviti silovanja, kaže. Na pitanje je li postojao sustav za organizirana silovanja, odgovara potvrdno.
Neke se nikad nisu vratile
Tursunay Ziawudun tvrdi da se neke od žena koje su izvlačili iz kreveta nikada nisu vratile. One druge dobila su naredbu da ne govore o tome što se događa. “Samo možeš mirno leći natrag u krevet. To je bilo osmišljeno da ti slomi duh”, kaže ona.
“Neka od svjedočanstava koja se ovdje navode su među najgorim pričama o “preodgoju” u ujgurskim logorima koje sam ikada čuo. To se očigledno događalo u puno većem opsegu nego što smo mislili”, komentirao je Zenz.
Provincija Xinjiang granički s Kazahstanom. Mnogi Kazahstanci tamo žive.
Ziawudun je Ujgurka. Njezin suprug je Kazahstanac. U Kinu su se vratili krajem 2016. godine, nakon što su pet godina proveli u susjednoj državi. Na dolasku su završili na ispitivanju, a potom su im oduzete putovnice. Nakon što je uhićena, provela je mjesec dana u logoru. Bilo je to relativno laganih mjesec dana. No nakon nekog vremena dijagnosticiran joj je čir pa su je pustili. Suprugu je vraćena putovnica, a on se vratio u Kazahstan zbog posla. Njezini dokumenti ostali su kod policije. Kada je drugi put uhićena i dovedena u logor, jer joj je trebalo “još edukacije”, primijetila je kako se logor promijenio. Narastao je, postao ozbiljniji detencijski centar, s dobro organiziranim i učestalim transportacijskim rutama.
Na ulazu su im oduzimali nakit. Njoj su naušnice otrgnuta tako da je prokrvarila. Oduzeta im je sva odjeća s gumbima i lastikom, kao i cipele. Prva dva mjeseca bilo je mirno. Gledali su propagandne programe i prisilno su ošišane. Potom su počela ispitivanja o tome gdje joj je suprug. “Policijske čizme su vrlo teške i tvrde. Prvo sam mislila da me nečim tuku. Onda sam shvatila da mi gazi po trbuhu. Osjetila sam val vrućine i gotovo se onesvijestila. Kada su žene iz moje ćelije čuvaru rekle da krvarim odgovorio je da sve žene krvare, da je to normalno”, kaže Ziawudun.
U svakoj ćeliji, priča ona, smješteno je bilo 14 žena, kreveti su bili na kat, rešetke na prozorima, a zahod rupa u podu. Kada je vidjela po prvi put da neku ženu odvode iz sobe, mislila je da ih sele u drugu ćeliju. Onda su jedne noći u svibnju 2018. odveli nju i ženu u dvadesetima. Doveli su ih pred kineskog muškarca s maskom. Druga zatvorenica je odvedena u susjednu sobu. Čim je ušla počela je vrištati. Mislila sam da je muče. Nisam razmišljala da je riječ o silovanju, kaže.
Mučenja elektrošokovima
Žena koja me dovela u sobu muškarcu je rekla da sam nedavno krvarila na što je on opsovao. Odveo me u sobu gdje je bio električni štap. Stavljen je u moje genitalije. Mučili su me električnim šokovima. Djevojka koja je bila u susjednoj sobi vratila se i nakon toga nikada nije bila ista. Vidjela sam mnoge žene koje su tamo izgubile razum”, priča.
Qelbinur Sedik, Uzbekistanka, radila je u logorima kao učiteljica kineskog. Kasnije je pobjegla iz Kine i govorila o tome što je vidjela.
